Prvakinja Beogradskog dramskog pozorišta Danica Ristovski iako zvanično u penziji, sada proživljava drugu glumačku mladost. I na daskama i pred kamerama i predstavama i u filmovima i serijama dokazala je da bez obzira na godine glumac je uvijek mlad. Uloga Lile u seriji Igri sudbine i Jovanke Kanađanin u Drim timu su Danicu više nego ikada približile televizijskoj publici svih uzrasta, a obje su joj, kako je priznala je glumica ukrale dio srca i duše.
- Obje uloge su osvježile i zavrtjele moje glumačko trajanje. Podjednako interesantne i izazovne, raspalile masu i beskrajno me obradovale. Kao svaka do sada, zavirile su i po nešto ukrale iz mog srca i duše. Nije bilo jednostavno istovremeno kreirati dva različita senzibiliteta. Kod Jovanke sam odmah prepoznala spoj usamljeničke ranjivosti i divlje riješenosti da promijeni život. Zahvaljujući nesvakidašnjem zanimanju, ženskog sportskog komentatora, upoznaje porodicu glavnog junaka i iskoračuje iz svog mikrounivrzuma, pa čak nalazi i srodnu dušu. Ovo je sigurno jedna od najzanimljivijih, čudesnih uloga koje sam odigrala.
U cjelini, Lila mi je bliža - po energičnosti, transparentnosti, radoznalosti, odanosti i ljubavi prema porodici, a znam da budem i tvrdoglava kao ona. Roditelji su mi bili profesori, pa su želja za znanjem, rad i disciplina i danas moji imperativi.
Da li se baba-tetka inati sudbini do kraja ili ipak na kraju sudbina popusti njoj?
- Vidjećemo, to će odlučiti nas scenarista Žarko Jokanović, koji nas uvijek iznenadi neočekivanim obrtima. Zahvalna sam mu što me je predlozio za ovu ulogu, a posebno sam zadovoljna sto sam je dobila na kastingu. Žargonski, ostalo je istorija... Od 15. maja snimamo poslednjih 100 epizoda. Sigurna sam da Žarko piše veliko finale, u kom će junaci serije razriješiti životne statuse i dileme, a glumci zauvijek ostati upamćeni po jedinstvenoj telenoveli od 407 epizoda, koja i dalje biljezi ubjedljivo najveću gledanost.
Mnogo je projekata u kojima ste igrali uz svog supruga Lazara i u pozorištu i na filmi na koju ste i Vašu i njegovu ulogu najponosniji?
- Za mene, to su naše uloge u filmu i seriji Kralj Petar I, u režiji našeg starijeg sina,Petra. Lazar i kralj Petar prvo lice, a sizifovske emocije kao oca, vladara, vojskovođe, koje je silovito odigrao, pamte se za sva vremena. Moja Makrena Spasojević iz Slovca je takođe autentična ličnost, paradigma svih majki koje su u ratu izgubile svoje najmilije. Ona, prvo muža Pavla u II Balkanskom, a sina jedinca,Marinka u I svetskom ratu. Put kojim kreće za srpskom vojskom, da bi sinu predala zaboravljene čarape, je put majčinske ljubavi i nade da će ga tako štititi. Samo ja znam koliko sam se mučila dok sam Makrenu vajala i igrala. Kao splavar iz antičke mitologije, ona kroz pogrebne tužbalice, duše umrlih prevozi iz jednog u drugi svijet. Kad smo snimali poslednju scenu, a bio je to i moj poslednji dan snimanja, u kojoj ona nariče nad tijelom mladica - vojnika, miluje ga, umiva, sprema za poslednje putovanje, a predosjeća da je i njen sin poginuo,12 sati nisam izašla iz sobe u kojoj smo simali. Bilo me je sramota gutljaj vode da popijem, da tim gestom ne bih umanjila, narušila brutalnost situacije, koju su mnoge majke proživjele.
Sad je na redu i porodična serija Drim tim, koja je razgalila gledaoce u regionu, u kojoj tumačite sportskog komentatora, kako ste se snašli sa trećom ligom?
- Jovanku Kanađanin u svijet fudbala uveo je otac. Bila je tatin sin posle tri kćerke, igrala kao krilo, bek, half, pa nije čudo što fudbal najbolje zna. Nisam se bavila faktografijom treće lige, sem onoliko koliko je Miloš Radović duhovito napisao. Ipak, savladala sam važnu utakmicu Južnobanatskog kupa, koja je Jovanku i „zaposlila“ na mjesto sportskog komentatora Zvezdarskog radija. Bila je to utakmica Oplenac - Bački Šućur, 3:0 za 12 minuta, sa golgeterom Milančevićem! Najvažniji mi je bio način komentarisanja, da nasuprot introvertnom karakteru, u običnim životnim situacijama bez osmjeha na licu, prenosi utakmica budu strastveni, za nju katarzični.
Pozorište je ipak bilo baza vaše karijere, ima li broja predstavama koje ste odigrali? Imate li najdražu?
- Odlazak u pozorište, igranje predstava, probe novog komada, za mene su uvijek svečani čin. Ne volim kad glumac kaže „Idem na posao“, sem ako riječ posao nije pod znacima navoda. Da, posao kao istraživanje, radoznalost, strast, čak uzvišenost. U tom nizu kreativnost je imperativ. Kreativnost kao materijalizovanje glumačke duše kroz emotivnu strukturu uloge, koja svoje uporište nalazi u osjetljivosti glumačkog bića i obavezno glumačko znanja. U pozorištu sam odigrala, proživjela preko 1.000 puta 50 različitih života.
Uloga Glumice u predstavi Svakodnevno pozorište, sigurno mi je jedna od najomiljenijih i najznačajnijih. Bila je to moderna, atipična monodrama, satkana od Brehtovih songova, njegove poezije i razmišljanju o pozorištu. Te,1998 godine, za ovu ulogu dobila sam,bas u Nikšiću, prvu glumačku nagradu, Zahumlje, na jugoslovenskom festivalu - Pozorište jednog glumca. Danas, to su uloge Grozde i Milinke, u predstavama Trpele i Kad su cvjetale tikve, obje u režiji Bobana Skerlića, koje će uskoro proslaviti po 100. izvođenje.
Dugogodišnja karijera u pozorištu formalno je okončana, ali i te kako ste aktivni u serijama, da li glumac uopšte može da se penzioniše, ako ostavi za sobom toliko likova, replika, u Vašem slučaju songova, koncerata?
- Zavisi kako im se u glumačkom životu desi, i da li pristaju na nove okolnosti. Ja imam sreće. Iako sam u penziji, proživljavam drugu glumačku mladost. I dalje sam laboratorija, neumorni posmatrač života, kopam po svojim mislima, osjećanjima, očekivanjima... Bez obzira na godine, glumačka duša je zauvijek mlada.Glumac je izuzetno osjetljiv instrument, koji zbog mnogobrojnih unutrašnjih titraja ne uspijeva da zadrži jedan oblik, već kroz moć identifikacije, poput vodene kapljice kruži u prirodi. Radujem se kad publici darujem uloge i kad mi ona vjeruje.
Da li ćete sada, kako ste obećali, da se posvetite pjevanju?
- Apsolutno! Nikada nisam ni prestajala da pjevam. Mislila sam na Brehtove songove, na moj glumački eliksir. Prirodi pripada vječnost, a čovjeku pravo da u njoj ostavi trag, pozitivan, razumije se. U umjetnosti, ovo je moj način - interpretiranje Brehtovih songova.Na malom prostoru, od nekoliko strofa, prikaže se čitav ljudski život, ispriča događaj, kaže životna mudrost. Do sada sam otpjevala preko 50 koncerata, u Srbiji i regionu. Cijelog života pjevam ih u sebi, i neumorno stvaram okolnosti da ih mojoj dragoj publici pjevam na sav glas.
Postali ste baka može li se reći da je ipak to najvažnija živitna uloga? Kako se u njoj snalazite?
- Naš mlađi sin Jovan i njegova Ljiljana, podarili su nam Bogdana. Sa cijelom porodicom uživam u novoj ljubavi, presrećna sam! I što kažu babe, nek nam je živ i zdrav, pa i nas pamet i zdravlje da posluže, da što duže budemo prisutni u odrastanju našeg dječaka. Radujemo se što će Bogan ove godine upoznati more i uživati u našoj porodičnoj kući u Žukovici u Crnoj Gori.
D.T.

---

Zvijeda filam Kralj Petar je naš sin Petar
Zvijeda
filma Kralj Petar je naš sin Petar

Kralj Petar je prvijenac vašeg sina i porodično „zrno vječnosti za istoriju“ kako ste kazali. Čija uloga u tom projektu je bila najodgovornija?
- Nisam to rekla slučajno, a rekla sam i kao roditelj i kao glumica, jer mi smo se ovim filmom, zajedno sa našim mlađim sinom Jovanom, koji je tokom snimanja obavljao razne zadatke, upisali u umjetničku biografiju našeg sina Petra. A on je, kao mladi reditelj pred kojim je bio ogroman zadatak, svojim talentom, znanjem, izgaranjem, pokazao ljubav i predanost pozivu. Kako je Lazar u jednom intrvjuu rekao, zvijezda ovog filma je naš sin Petar.